Puno ime kluba: FC Bayern München AG
Nadimak: Der FCB,Die Bayern (Bavarci),Die Roten (Crveni)
FC Hollywood
Osnovan: 27. februar, 1900
Stadion: Allianz Arena, München
Kapacitet: 69 901
Predsjednik: Franz Beckenbauer
Trener: Van Gall
Adresa: Säbenerstr. 51,81 547 München
1900. - 2000.
Stoljeće uspjeha
Prvih sto godina Bayernove povijesti i uspješne priče počinju i završavaju sa imenom Franz. Zanimljiva je slučajnost da se vođa jedanaest "pobunjenika", koji su se u noći 27. veljače 1900. sastali u restoranu Gisela kako bi se razdvojili od kluba MTV 1879. i osnovali FC Bayer, zvao Franz (Franz John), jednako kao i legendarni Kaiser (Franz Beckenbauer), koji je u ulozi predsjednika uveo klub u novi milenij.
Puno vremena i puno razlika razdvajaju sadašnju i tadašnju situaciju. Franz John osnovao je sa svojim prijateljima Bayern iz ničega i bio je oduševljen relativno skromnim rezultatima, poput pobjede rezultatom 7:2 u prvoj utakmici protiv svog bivšeg kluba MTV 1879. U njegovim počecima, ljudi su Bayern, tada poznat kao Schwabinger Bayern, prepoznavali po slamnatim šeširima koje su nosili njegovi nogometaši. Franz Beckenbauer, s druge strane, bio je jedan od onih koji su pridonijeli da ovaj klub postane ono što danas jest - međunarodno poznat i uspješan klub sa milijunima navijača, institucija koja je davno prerasla okvire njemačkog nogometa.
Čak niti u najluđim snovima Franz John nije mogao predvidjeti da će klub koji je osnovao imati takvu budućnost ili da će jednog dana postati prvakom Njemačke, Europe, pa čak i svijeta. Nije mogao ni zamisliti da će se stoljeće kasnije, u rano proljeće 1999. godine, Beckenbauer sastati sa vodećim svjetskim političarima, te da će mu britanski premijer Tony Blair došapnuti kako je upravo on najpoznatija osoba na tom sastanku. Očito je, nešto se nevjerojatno dogodilo u sto godina između vremena dva Franza.
1900. - 1945.
Prvi uspjesi
Priča počinje u veljači 1900. godine, sa Franzom Johnom i 18 igrača, prvih od mnogih koji će ponijeti dres Bayerna. Uzlazna putanja za klub započinje od 1907. godine, kada je klub preselio u novi dom, Bayern Ground u minhenskoj ulici Leopoldstrasse. U lokalnom rivalu, FC Wackeru, shvatili su u kojem se pravcu stvari razvijaju kada su u prvoj utakmici sezone poraženi sa 8:1. Bayernov prvi uspjeh bio je to što su postali najjači klub u Munchenu, a njihove su utakmice gledatelji na stadionu Bayern Ground gledali sa primjereno uređenih tribina. Prvi pravi uspjeh stigao je 1910. godine, kada je klub postao prvak istočne regije. Sljedeće godine, Bayern je obranio taj naslov bez izgubljene utakmice, a igrajući u kratkim šorcevima izazivali su smijeh publike. Već tada imali su u momčadi i prve reprezentativce. Max 'Gaberl' Gablonsky prvi je obukao dres reprezentacije u porazu u utakmici protiv belgije 16. svibnja 1910. godine. Nakon toga, stvari su se razvijale brzo. Do 1920. godine Bayern je imao 700 registriranih članova i postao je ono što je ostao i do današnjeg dana: Najveći minhenski nogometni klub. 1926. godine momčad je osvojila naslov prvaka Južne Njemačke, a 1932. godine stigao je i prvi naslov prvaka države. U finalu je pobijeđen Eintracht Frankfurt rezultatom 2:0, a strijelci su bili Rohr i Krumm. Glavne zvijezde momčadi u to vrijeme bili su Heidkampf i Breindl, a ulogu trenera, fizioterapeuta, tajnika i menadžera kluba ujedinio je u jednoj osobi Richard Dombi. Bayern je uskoro postao poznato ime u cijeloj Njemačkoj, ali sa početkom drugog svjetskog rata 1939. godine zamrle su nogometne aktivnosti, a dugo je trebalo da nogomet i sport u Njemačkoj uopće dođe ponovno na istu razinu.
1946. - 1967.
Razdoblje rekonstrukcije
Nakon ovog katastrofalnog razdoblja u povijesti, njemačkom je nogometu trebao određeni period za oporavak. Trebalo je punih devet godina da se ponovno stvori nogometna euforija, kada se njemačka reprezentacija sa Svjetskog prvenstva u Švicarskoj vratila kao pobjednik. Momčad izbornika Seppa Herbergera osvojila je prvi naslov svjetskog prvaka za tu državu, no finalna utakmica protiv Mađarske ostala je u lošem sjećanju za kapetana Bayerna, Jakoba Streitlea, koji je sa klupe gledao kako Fritz Walter i suigrači pobjeđuju Mađare. Prošlo je, ipak, još dosta vremena prije nego što su nogometaši Bayerna postali neizbježni dio njemačke reprezentacije, iako je Bayern 1957. godine osvojio njemački kup. U utakmici pred 42 000 gledatelja na rasprodanim tribinama Rosenau stadiona u Augsburgu, kapetan Bayerna Jobst odveo je svoju momčad do pobjede rezultatom 1:0 protiv Fortune iz Dusseldorfa. No, nakon tog uspjeha uslijedio je kraći period bez trofeja. Sa građevinskim magnatom Wilhelmom Neudeckerom na čelu, Bayern je 1963. godine doživio razočaranje, budući da im nije dozvoljeno da se natječu u novoosnovanoj Bundesligi. Međutim, dvije godine kasnije Bayern je projurio kroz drugu ligu i ušao u najbolji razred njemačkog nogometa, predvođen trenerom Zlatkom 'Čikom' Čajkovskim, koji je preminuo 1988. godine. Klub je nakon toga ušao u fenomenalno razdoblje razvoja i napretka, kada je polučio igrače poput Franza Beckenbauera i brojnih drugih velikih imena klupske povijesti. Beckenbauer je stigao u Bayern umjesto u Munchen 1860 nakon svađe sa ljudima iz tog kluba, a Čajkovski mu je dao priliku u doigravanju za prvu ligu. Iza njegovih leđa, na golu je stajao legendarni Sepp Maier, ispred njega, u napadačkim redovima, stajao je mladić imena Gerd Müller i to je bila osovina koja je Bayernu donijela slavu. Sezonu 1965./66. Bayern je završio na trećoj poziciji Bundeslige, a Beckenbauer i Maier su nagrađeni pozivom u reprezentaciju, koja je otputovala u Veliku Britaniju, gdje su u finalu svjetskog prvenstva poraženi od domaćina, Engleske. No, Bayernova sezona nije završena bez trofeja, budući da su osvojili svoj drugi naslov pobjednika kupa, pobjedom rezultatom 4:2 protiv SV Meiderichera, pred početak svjetskog prvenstva. Pred 60 000 gledatelja na stadionu u Frankfurtu, golove su postigli Ohlhauser, Beckenbauer i Brenninger (2). 1967. Bavarci su osvojili i svoj prvi europski naslov. Odmah nakon još jedne pobjede u finalu domaćeg kupa (4:0 protiv Hamburga), Bayern je pogotkom Franza 'Bika' Rotha, čovjeka koji je redovno postizao ključne golove, u 109. minuti finalne utakmice protiv Glasgow Rangersa, osvojio naslov pobjednika Kupa Pobjednika Kupova. San je postao java na stadionu u Nurnbergu.
1968. - 1976.
Zlatne godine
1968. je bila godina promjena. Branko Zebec je preuzeo trenersku ulogu od Čajkovskog i odmah je igračima zabranio konzumaciju piva. Iako su neki stručnjaci zbog takvih mjera predviđali loše rezultate, pobjede nisu izostale. Ovog puta Bayern je osvojio pravu dvostruku krunu: domaće prvenstvo, uz osam bodova prednosti ispred Alemannie Aachen, i domaći kup, zahvaljujući pobjedi u finalu protiv Schalkea. U međuvremenu, na scenu je stigla momčad koja će Bayernu predstavljati žestoku konkurenciju u godinama koje dolaze - Borussia Moenchengladbach. Borussia je uzela naslove državnog prvaka 1970. i 1971. godine, oba puta ispred Bayerna. Kada je Bayern 1972. godine vratio naslov prvaka, ovoga puta na novom Olimpijskom stadionu i predvođen trenerom Udom Lattekom, bilo je više razloga za slavlje. Gerd Müller je bio na vrhu ljestvice strijelaca, sa čak 40 postignutih golova, a momčad je oborila i bundesligaški rekord po broju osvojenih bodova. Bilo je gotovo neizbježno da Bayern osvoji i njemački kup, što su i ostvarili pobjedom u produžecima finalne utakmice protiv Kölna rezultatom 2:1. Pod Lattekovim vodstvom su stigla još dva naslova prvaka, a 1974. godine je stigao i najveći trijumf - naslov europskog prvaka. Schwarzenbeck (Mačak), izjednačio je u finalnoj utakmici protiv Atletico Madrida na 1:1 u posljednjim sekundama utakmice u Brusselu, osiguravši tako ponovljenu utakmicu, koju je Bayern pobijedio rezultatom 4:0. Strijelci su bili Uli Hoeness i Gerd Müller po dva puta.
Beckenbauer s peharom Lige prvaka
Iste godine Njemačka je postala svjetski prvak, pobjedom u minhenskom finalu protiv Nizozemske. Šest Bayernovih igrača bilo je na terenu u finalnoj pobjedi rezultatom 2:1 - Maier, Beckenbauer, Schwarzenbeck, Breitner, Hoeness i Müller. Dvojica su bili strijelci - Breitner sa bijele točke i Müller nezaboravnim udarcem iz okreta. Iako su na novi naslov u domaćem prvenstvu čekali do 1980. godine, na međunarodnom planu su stigla tri nova trofeja. 1975. godine su ponovno postali prvaci Europe, zahvaljujući pobjedi rezultatom 2:0 u pariškom finalu protiv Leedsa (strijelci Roth i Müller), a zatim ponovno 1976., kada su u finalu u Glasgowu pobijedili St. Ettiene (1:0, strijelac Roth). Oba puta sa klupe ih je predvodio trener Dettmar Cramer. Treći naslov bio je naslov svjetskog klupskog prvaka, koji je osvojen 1976. godine pobjedom rezultatom 2:0 u finalu protiv Belo Horizontea. Bili su to ujedno i posljednji Bayernovi europski naslovi u proteklom stoljeću.
1977. - 1990.
Promjene i novi početak
1977. je bila godina promjena, ali i godina bez trofeja. Franz Beckenbauer je rekao privremeno 'zbogom' klubu i karijeru nastavio u New York Cosmosu, a godinu kasnije preko Atlantika se otisnuo i Gerd Müller, koji je prešao u Fort Lauderdale. 1979. godine, sa samo 27 godina, Uli Hoeness je postao menadžer, a Guyla Loranta je na mjestu trenera naslijedio Pal Cernai. Predsjednik kluba Neudecker, napustio je tu poziciju nakon što je momčad odbila kao trenera prihvatiti Maxa Merkela. Novi predsjednik postao je Willi Hoffman. Uslijedila su bolja vremena. 1980. dvojac Paul Breitner i mladi Karl-Heinz Rummenigge, poznati pod nadimkom 'FC Breitnigge', odveli su Bayern do prvog naslova prvaka nakon šest godina, a godinu dana kasnije naslov se ponovno vratio u Munchen. U obe sezone pozicije od drugog do četvrtog mjesta zauzeli su HSV, Stuttgart i Kaiserslautern. 1982. je donijela legendarnu utakmicu finala kupa protiv Nurnberga, koju je Bayern pobijedio rezultatom 4:2, nakon što je gubio 0:2. Dieter Hoeness je kraj utakmice dočekao okrvavljen i u zavojima, ali je ipak doprinio preokretu jednim svojim pogotkom. Iste godine u finalu Kupa prvaka bolja je bila Aston Villa, koja je u finalu u Rotterdamu pobijedila rezultatom 1:0. I njemačka je reprezentacija poražena u finalu svjetskog prvenstva protiv Italije, a Breitner je ušao u povijesne knjige kao jedini njemački nogometaš koji je postizao golove u dva finala svjetskih prvenstava. Svi Bayernovi uspjesi nisu protekli i bez nagrada za igrače - 11 puta su nogometaši Bayerna proglašavani najboljim nogometašima Njemačke od 1965. do 1981. godine, Beckenbauer (4 puta), Maier (3), Muller (2), te Rummenigge i Breitner po jednom. 1983. godine u klub se vratio Lattek. Godinu dana kasnije, Bayern je u finalu kupa pobijedio Borussiu Moenchengladbach nakon izvođenja jedanaesteraca. Posljednji strijelac sa bijele točke za Borussiu bio je Lothar Matheus, koji je nakon toga prešao u Bayern. U isto vrijeme, Kalle Rummenigge je prešao u Inter za rekordnu odštetu od 11 milijuna maraka. Godinu dana kasnije, predvođen novim igračima Sörenom Lerbyem i mladim Wiggerlom Köglom, Bayern je osvojio naslov njemačkog prvaka. Dr. Fritz Scherer je preuzeo ulogu menadžera i 1987. donio još jedan naslov prvaka. No, neočekivani poraz od Porta rezultatom 2:1 u finalu Lige prvaka i Beču uništio je moral momčadi.
1991. - 1999.
Pripreme za ulazak u sljedeći milenij
Heynckes je napustio klupu u sezoni 1991./92., a naslijedio ga je Sören Lerby. Međutim, Bayern nije napredovao, a prijetilo je čak i ispadanje iz Bundeslige, te je trenersku ulogu preuzeo Erich Ribbeck. Franz Beckenbauer i Karl-Heinz Rummenigge, koji su sami ponudili svoju pomoć, došli su na mjesta predsjednika i potpredsjednika kluba. U sezoni 1993./94. Kaiser je uskočio na mjesto trenera umjesto nesretnog Ribbecka, a Bayern je uzeo prvenstvo. Uslijedila je era Giovannija Trapattonija, koji je postao popularan među igračima i medijima, ali nije donio rezultate koji su se od njega očekivali i zbog kojih je doveden. Umjesto toga, Bayern je u sezoni 1994./95. završio kao šesti, a u polufinalu Lige prvaka poraženi su od Ajaxa. Stoga je umjesto Trapattonija stigao Otto Rehhagel, a uz njega i zvijezde poput Klinsmanna, Herzoga i Sforze. Ali i Rehhagel je morao otići u drugom dijelu sezone, iako je Bayern izborio nastup u finalu Kupa UEFa u dva nezaboravna polufinala protiv Barcelone. Nakon remija rezultatom 2:2 na Olimpijskom stadionu, izgledalo je kao da je sve gotovo. Međutim, uzvratna utakmica na Camp Nou stadionu pretvorila se u pobjedničku paradu. Babbel i Witeczek su postigli golove za Bayernovu pobjedu rezultatom 2:1 16. travnja 1996., a o toj pobjedi navijači i danas pričaju. U finalu je Bayern pobjedama 2:0 i 3:1 protiv Bordeauxa došao do naslova pobjednika Kupa UEFA, ali u domaćem prvenstvu naslov je pripao Borussiji Dortmund. U klub se ponovno vratio Giovanni Trapattoni. Dodatne dvije godine na klupi Bayerna donijele su mu dva nova trofeja: naslo prvaka 1997. i naslolv pobjednika kupa 1998. Kada je Maestro ponovno odlazio, cijeli grad mu je odao poštovanje. Zaslužio je mjesto u srcima navijača zahvaljujući strastvenosti i zanimljivim i iskrenim izjavama. Naslijedio ga je Ottmar Hitzfield i već prva sezona bila je gotovo savršena, s obzirom da je osvojio domaći naslov prvaka i momčad doveo do finala u domaćem kupu i Ligi prvaka. Ali poraz protiv Manchester Uniteda u finalu Lige prvaka u Barceloni u posljednjim sekundama utakmice ostavio je gorak okus u ustima. Mogu li Hitzfield, Effenberg i ostatak momčadi ostvariti ono što su propustili u sljedećoj sezoni, koja uključuje i proslavu stotog rođendana 27. siječnja? Timing bi bio idealan. 1988. je stigao Jupp Heynckes, sa zadatkom izgradnje nove momčadi, nakon odlaska Matthäusa, Brehmea, Edera, Hughesa, Michaela Rummeniggea i Pfaffa. Iako je Heynckes donio domaće naslove 1989. i 1990., izostali su europski uspjesi. Ipak, kada je Njemačka 1990. godine postala svjetski prvak, u reprezentaciji je bilo šest igrača Bayerna: Augenthaler, Reuter, Thon, Kohler, Pflügler i Aumann.
2000. - 2003.
Emocije, drama i slava
Bayern je sa momčadi izgrađenom oko Olivera Kahna, Stefana Effenberga i Giovanea Elbera novi milenij otvorio spektakularno, osvojivši Ligu prvaka, domaće prvenstvo, svjetsko klupsko prvenstvo i njemački kup. Dugogodišnji rivali, madridski Real, osjetili su Bayernovi odlučnost početkom 2000. godine, kada su im Bavarci u dvije utakmice utrpali čak osam golova u dvije utakmice. Dvije su se momčadi srele i u polufinalu godinu dana kasnije, ali Real se uspio osvetiti pobjedom od 2:0 na svom terenu i porazom od 1:2 u Munchenu, gdje su uspjeli postići ključni gol u gostima. Hitzfieldova momčad ipak je te sezone uspjela doći do jednog trofeja - naslova domaćeg prvaka, nakon što su u posljednju utakmicu sezone ušli gotovo izjednačeni sa Bayer Leverkusenom. Apotekari su doživjeli šokantni poraz od Unterhachinga, dozvolivši Bayernu da ih prestigne u foto-finišu. Tjedan dana kasnije, Bavarci su se osvetili Werderu za poraz u finalu kupa godinu dana ranije pobjedom od 3:0 u berlinskom finalu, čime su ostvarili treću domaću dvostruku titulu u povijesti kluba. U toj sezoni, 1999./2000., Oliver Kahn je bio proglašen njemačkim igračem godine. Još veći uspjeh stigao je u sezoni 2000./2001. Stvari nisu izgledale dobro nakon ranog ispadanja iz kupa od niželigaša Magdeburga, ali nakon 34 bundesligaške utakmice, Bayern je ponovno bio na vrhu, a ponovno je viđena dramatična završnica, budući da je naslov donio gol Patricka Anderssona za izjednačenje protiv Hamburga u doslovno posljednjoj sekundi utakmice, čime su zadržali prednost ispred Schalkea čija je utakmica u tim trenucima već bila završena i čiji su navijači već bili počeli slaviti naslov, ali slavlje je trajalo samo četiri minute.
Ispunjeni samopouzdanjem nakon napetog finala, Bavarci su otputovali u Milan na finale Lige prvaka protiv Valencie, koje je na rasporedu bilo 23. svibnja 2001. godine. Bayern je cijele europske sezone bio u svojevrsnoj osvetničkoj misiji, izbacivši najprije Manchester United u četvrtfinalu, te Real u polufinalu. Oliver Kahn je u Milanu bio centralna figura večeri, budući da je obranio tri jedanaesterca igračima Valencie, nakon što je utakmica završila rezultatom 1:1, čime je Bayern po četvrti put postao prvakom Europe, 25 godina nakon posljednjeg takvog uspjeha.
Osvajači Lige Prvaka 2001. god.
Sezona 2001./2002. nije izgledala previše dobro, iako je Bayern i tu sezonu završio sa osvojenim trofejem. Borussia Dortmund i Bayer Leverkusen su u prvenstvu završili ispred Bayerna, a Schalke je bio bolji u polufinalu kupa. Ipak, pogodak Sammya Kuffoura donio je pobjedu u finalu Interkontinentalnog kupa protiv Boca Juniorsa u studenom 2001., čime je Bayern po drugi put osvojio naslov svjetskog klupskog prvaka. Najtrofejniji njemački klub osvojio je novi bundesligaški naslov u sezoni 2002./2003., sa prednošću od čak 16 bodova ispred Stuttgarta, a u finalu kupa stigla je pobjeda od 3:1 protiv Kaiserslauterna. U kopačke Stefana Effenberga je uskočio Michael Ballack, koji je te sezone osvojio i naslov najboljeg nogometaša Njemačke. Jedino razočarenje bilo je ispadanje već u grupnoj fazi Lige prvaka.
2004. -
Novi stadion i prilika za novi uzlet
Hitzfieldova era završila je neslavno 2004. godine, a između ostalog, momčad je tada doživjela i poraz od drugoligaša Alemannie Aachen u drugom kolu kupa. Pred početak sezone 2005./2006. Bayern je zajedno sa gradskim rivalom Munchenom 1860. preselio na novi stadion, Allianz Arenu, a u ljeto 2006. Munchen 1860. je morao svoj dio vlasništva na dstadionom prodati Bayernu zbog financijskih problema, tako da je Bayern danas vlasnik jednog od najmodernijih svjetskih stadiona, iako se u oba kluba nadaju da će Munchen 1860. ipak uskoro otkupiti svoj dio vlasništva nazad. Na klupi je danas ponovno Ottmar Hitzfield, koji se vratio u siječnju 2007. godine, nakon što je otpušten Felix Magath zbog niza loših rezultata, nakon što je u prethodne dvije sezone donio dvije uzastopne dvostruke titule u domaćem kupu i prvenstvu. Sezona 2006./2007. donijela je niz razočaranja. Osim toga što su u domaćem prvenstvu završili tek četvrti, propustili su priliku sljedeće sezone se natjecati u Ligi prvaka, a blizu naslova nisu bili niti u kupu. Veliki broj ozljeda doprinio je takvom razvoju situacije, tako da će sljedeće sezone momčad igrati u Kupu UEFA. No, u klubu ovaj korak unazad vide kao priliku za novi veliki zalet i izgradnju nove momčadi koja će sljedećih sezona ponovno harati njemačkim nogometom. Iz kluba je otišlo nekoliko igrača, ali su počela stizati i pojačanja poput italijanskog reprezentativca Luce Tonija, te jednog od najtraženijih igrača ove sezone, Francka Riberya. Na klupi je i dalje Ottmar Hitzfield, koji je u svom prvom periodu, od 1998. do 2004. godine osvojio četiri naslova prvaka Njemačke, dva domaća Kupa i Ligu prvaka u sezoni 2000./2001.
Allianz Arena
NJEMACKI PRVAK 20x
1932, 1969, 1972, 1973, 1974, 1980, 1981, 1985, 1986, 1987, 1989, 1990, 1994, 1997, 1999, 2000, 2001, 2003, 2005, 2006,2008
NJEMACKI DFB KUP PRVAK 14x
1957, 1966, 1967, 1969, 1971, 1982, 1984, 1986, 1998, 2000, 2003, 2005, 2006,2008
NJEMACKI SUPER KUP PRVAK 3x
1983 ,1987, 1990
PRVAK NJEMACKOG KUPA PRVAKA 6x
1997, 1998, 1999, 2000, 2004, 2007
SVJETSKI PRVAK KLUBOVA 2x
1976, 2001
PRVAK LIGE SHAMPIONA 4x
1974, 1975, 1976, 2001
PRVAK SUPER KUPA KLUBOVA 1x
1967
PRVAK UEFA KUPA 1x
1996
Najveca pobjeda kao domacin:
11:1 protiv Borussia Dortmund (1971 / 1972)
Najveci poraz kao domacin:
0:7 protiv FC Schalke (1976/1977)
Najveca pobjeda u goste:
7:1 protiv Borussia Moenchengladbach (1978 / 1979)
6:0 protiv SC Freiburg (2003/2004)
Najveci poraz u goste:
1:7 protiv Fortuna Duesseldorfa (1978 / 1979)
